Jezik

Jezikom bogova ne bijaše moj,
Niti znanom ikom do kasnih vijeka,
Zemlja mala, mjesto gledati trista,
Šuma i rijeka,
Trista vojnika šalje u boj
 
Ne pitaše majku za kob silnu,
Niti za posljedicu kivnu,
U boj se za jezik oni hode,
Nadom hranjeni, riječ da osolobode.
 
Silom tuđom, a jadom našim
Govoriše kojekude,
Bosne djelić imade svuda,
U gromadi svakoj: time vas plašim.
 
Skupljaše Slaveni ostataka ostatke,
Od njih načiniše pločice glatke,
Urezaše u njih pismo svoje,
Tada, nalikovaše na heroje.
 
Zaštićen bogovima i nadom ljudskom,
Zaživi jezik, i perom i guskom.
 
Razvi se jezik, još u tri ista,
Ista, a različita.
Ne nađoše razlike umnici ni poglavari,
Ljubljaše ga svatko, veliki i mali.
 
Sjeme ljudskosti proklija u ljudima,
I gle čuda, razumijevanjem i trudom
Poštivaše druga.
Nestade zle kobi,
Brat brata u pomoći ne odbi.
 
Duhom i strašću svom,
Govorkajte našim jezikom,
Bez trunke stida,
Ljubljajte Bosnu,
I sve što u njoj mre i što se kida.
 
Melisa Fejzić III.b