Utočište

Utočište
 
Družili smo se, izlazili, smijali, jeli najdraže poslastice, bilo nam je lijepo.
Svaki izlazak, nešto novo o tebi, nešto posebno i čarobno.
Uvijek namami osmijeh na moje nježno lice sa svojim upadljivim šalama.
Bile su to posebne šale smišljene samo za mene, još uvijek se pitam koliko vremena u danu mu je bilo potrebno smisliti tako smiješnu, upadljivu, simpatičnu i ponajprije unikatnu šalu.
Oči su mu sijale kad me vidi, srce lupalo brže nego ikad, a ruke koje su me grille su drhtale.
Pokazao je kako lijepo može iskazati ljubav. Svaka njegova  riječ bila je jedinstvena i posebna. Imali smo naše mjesto, nije bilo posebno i specifično, ali uvijek u korak isto.
Desila se u ljubavi okrutnost, nepromišljenost, došlo do toga da se jedva poznajemo.
Nisam htjela tako, ali pomisao na prijateljstvo ga je udaljila.
Oči njegove nisu me mogle gledati kao prijateljicu, a smjele nisu kao ništa više.
Na kraju našle su utočište u pogledu mržnje.
                                                                                                                             
Anabela Božić III.b