Birati kraj nekoga biti,
Pod krinkom potrebe se kriti,
Ne znači ljubiti
 
Uzdići se i Bogu činiti se ravnim,
Revno i milo, naivnome, takvo jest.
 
Dio i prestiž snova tvojih,
Bijahu mnogi, jedni od drugi gorih.
 
Šumu gustu crtajuć dahom,
Grane ljubavi bijahu ti strahom,
Te pukim  nadanjem, zamijeni ih ti.
 
Svaki svjetla dašak,
Što iz duše izvire, mile i čiste,
Kapi jedne ljubavi je danak
A ljubavi, ko ljubavi,
sve nisu iste.
 
Ne postaje zarobljenim alčak,
Onaj što ljubavi plodove ubere,
Zna iz čistilišta siromašak,
Što zbog iste rano premre.
 
Melisa Fejzić, III.b

Jezikom bogova ne bijaše moj,
Niti znanom ikom do kasnih vijeka,
Zemlja mala, mjesto gledati trista,
Šuma i rijeka,
Trista vojnika šalje u boj
 
Ne pitaše majku za kob silnu,
Niti za posljedicu kivnu,
U boj se za jezik oni hode,
Nadom hranjeni, riječ da osolobode.
 
Silom tuđom, a jadom našim
Govoriše kojekude,
Bosne djelić imade svuda,
U gromadi svakoj: time vas plašim.
 
Skupljaše Slaveni ostataka ostatke,
Od njih načiniše pločice glatke,
Urezaše u njih pismo svoje,
Tada, nalikovaše na heroje.
 
Zaštićen bogovima i nadom ljudskom,
Zaživi jezik, i perom i guskom.
 
Razvi se jezik, još u tri ista,
Ista, a različita.
Ne nađoše razlike umnici ni poglavari,
Ljubljaše ga svatko, veliki i mali.
 
Sjeme ljudskosti proklija u ljudima,
I gle čuda, razumijevanjem i trudom
Poštivaše druga.
Nestade zle kobi,
Brat brata u pomoći ne odbi.
 
Duhom i strašću svom,
Govorkajte našim jezikom,
Bez trunke stida,
Ljubljajte Bosnu,
I sve što u njoj mre i što se kida.
 
Melisa Fejzić III.b
 

Ti, što misliš da nitko o tebi ni ne sanja,
Ti, što si njegova nada i utočište,
Ti, što ni ne slutiš da si nekome raj,
Ti, što si nekome bitna kao i sam vazduh.
Ti, što ne znaš da si nečiji razlog postojanja.
Nečiji početak, a bogme i kraj.
Niti znaš, niti slutiš.
Ljubljeni je tu...
 
Kristina Lazić, IV.a

Tko sam ja da sanjam?
Da se nadam i uzdam?
Jedan običan rob u sjenci života....
Nikome važan, vlastiti rob.
Možda ipak tražim svog gospodara?
Mada se ponajbolje nadam onom najsvirepijem...
Da zaspim.
 
Kristina Lazić, IV.a

Proljetna ruža i kiša
Proljetna sam ruža tvoja, glad i sitost.
Tvoje sam sunce i mjesečina tvoja.
Ne misliš valjda da si me povrijedio?
A iako jesi, ja ću to izdržati. Sigurna sam!
Uživam u svakoj sekundi predate mi ljubavi.
Neka zavijeka ostane ova pjesma upamćena...
Priča u kojoj se jedne večeri jedna mlada proljetna ruža očarala njenim spasiteljem i ubojicom.
Pri tome, znam da nisam jedina ruža,
Svjesna sam da još mnoge ruže prosto žude za tobom.
Ja ću i to izdržati.
A znaš li zašto?
Jer ću u svakoj tvojoj slabosti biti još slabija, i u svakoj tvojoj snazi biti još jača.
 
Kristina Lazić, IV.a
 

Mjeseče moj...
Što li ti sve vidiš.
 
Zvijezdo moja...
Što li ti sve čuješ.
 
Nebo moje...
Što li ti sve skrivi.
 
Ne znam kome i što nažao učiniste,
Pa bijaste tako kažnjeni.
Vidjeste vi svašta...
I zločine i krv i optuživanja i zavist...
Mnogi se pozivaše na Svevišnjeg,
A i oni sami učiniše zlodjela.
Mnogi mišljahu da je Svevišnji na njihovoj strani,
A ustvari nikad ne shvatiše da ta strana nikad nije,
Niti će postojati.
Poznato je da ne postoji čovjek koji se ne divi njihovoj ljepoti.
Ona odzvanja u miru.
Neuporediva je s bilo čim na svijetu ovom.
I baš koliko su božanstveni, toliko su i ukleti.
I ti, divna moja Zvijezdo.
I ti, strastveni moj Mjeseče.
I ti, carsko moje Nebo.

Kristina Lazić, IV.a

Dama
Kakva je to, gospođice, ljepota?
Kakva gracioznost i smjelost?
Kakva elegancija i osjećajnost?
Kakva pojava?
Vi naprosto osvajate napadača, branitelja, pa i sudiju.
Cvjetate poput ruže.
Sjajite poput mjeseca u noći.
Razarate svaku sumnju.
Vaš pogled i okret preko ramena mi daju nadu.
Znate li Vi, gospođice, uopće koliko Vi mene ustvari osvajate?
 
Kristina Lazić, IV.a

Briga
 
Ja volim sa sjedim i sanjam...
Da budem pored hladnog mora i udišem svjež zrak,
Da budem na punici i gledam valove...
Jedan donosi, drugi odnosi,
Pustim sve brige u valove,
Odnosi ih daleko, daleko....
U nekom snenom pokušaju postanem saveznik njegov,
Zamislim da sam dio plavetnila.
Ne ide mi...
Ja nemam tu smirenost,
Tu slobodu,
Tu smjelost,
Taj mir...
 
Kristina Lazić, IV.a

Utočište
 
Družili smo se, izlazili, smijali, jeli najdraže poslastice, bilo nam je lijepo.
Svaki izlazak, nešto novo o tebi, nešto posebno i čarobno.
Uvijek namami osmijeh na moje nježno lice sa svojim upadljivim šalama.
Bile su to posebne šale smišljene samo za mene, još uvijek se pitam koliko vremena u danu mu je bilo potrebno smisliti tako smiješnu, upadljivu, simpatičnu i ponajprije unikatnu šalu.
Oči su mu sijale kad me vidi, srce lupalo brže nego ikad, a ruke koje su me grille su drhtale.
Pokazao je kako lijepo može iskazati ljubav. Svaka njegova  riječ bila je jedinstvena i posebna. Imali smo naše mjesto, nije bilo posebno i specifično, ali uvijek u korak isto.
Desila se u ljubavi okrutnost, nepromišljenost, došlo do toga da se jedva poznajemo.
Nisam htjela tako, ali pomisao na prijateljstvo ga je udaljila.
Oči njegove nisu me mogle gledati kao prijateljicu, a smjele nisu kao ništa više.
Na kraju našle su utočište u pogledu mržnje.
                                                                                                                             
Anabela Božić III.b